Pored što ispunjava kriterij jednostavnosti koji nalaže tekstualna forma medijske objave, suprotstavljanje “subjektivnih” polazišta kustoske odluke o izboru umjetničkih radova za izložbu “teorijskim”, u tekstu kojim se izložba Labsus osebno/osobno predstavlja javnosti i publici je, dakako, bezobrazna laž. Osim što postavlja teorijsko kao suprotnost subjektivnom, ona stvara iluziju o subjektu i subjektivnosti kao autonomnom entitetu i nepromjenljivoj konstanti, koju se dostiže ogoljevanjem i odbacivanjem neautentičnih, izmjenjivih i nametnutih slojeva (u ovom slučaju npr. odbaciti faktore okolnosti, obaveza, obzira, konsenzusa, ekonomičnosti, teorije, trendova, oportunizma, tržišta, itd.)
Što bi, dakle, moje “pravo” kustosko Ja izabralo kao svoj iskreni, autentični, intuitivni, ogoljeni, (time nužno i hrabri?) izbor par excellence? Čavrljajući s jednim svojim gostom koji je, već po običaju, govorio o pronalaženju i njegovanju našega Pravog Ja, Oprah Winfrey ubode u bolnu točku tog fantazijskog povratka i susreta s autentičnim, upitavši: “Što ako je Pravo Ja Budala?” Što ako je pravo ja budala i što ako je pravo kustosko ja još veća budala? Što ako, odbacujući nametnute slojeve privida i obmane, uvidim da moje pravo kustosko ja zapravo želi pokazati ekspresivno-unakažene, no ipak senzualne, ženske aktove Dimitrija Popovića, što ako misli da je američki apstraktni ekspresionizam još uvijek neprevaziđeni vrhunac umjetničkog stvaranja i što ako je duboko uvjereno da noćna veduta Washingtona koju je naslikao Charles Bilich, australski majstor u čijim venama kola hrvatska krv, a koju je premijer Ivo Sanader darovao predsjedniku Georgeu Bushu, najbolji način da se svijetu predstavi hrvatska suvremena umjetnost? Što ako moje pravo kustosko ja niti ne želi biti kustosko ja?
Razmišljajući tako o potencijalnim scenarijima, osjetih zahvalnost što moje pravo kustosko ja ne postoji i što je svaki moj izbor jednako osoban i subjektivan, a samim time uvijek nužno definiran nizom okolnosti, konteksta i činjenica, baš kao i ovaj na izložbi Labsus osebno/osobno. Razmišljajući o izborima svojih kolegica i kolega, shvaćam da u jednakoj mjeri proizlaze kako iz osobnih povijesti i trenutnih preokupacija tako i iz naše zajedničke, jednogodišnje, “laboratorijske” avanture, koja daje snažan kolektivni okvir “osebno-osobnom”. Ona se sada bliži trenutku kada će biti prekinuta nastupom tišine. Više neće biti mailova, telefonskih poziva, tehničkih lista, PR-ova i budžeta, kao ni frustracije neefikasnošću i neorganiziranošću, koje će se onda obrazlagati stalnom preopterećenošću, umorom, dislociranošću, financijama, gubljenjem energije, razloga i motiva, depresijom.
Tu se negdje skriva i moje trenutno pravo kustosko ja. Pomalo nejasno i neartikulirano, svjesno da je još dugačak i težak put do potpune (kustoske?) tišine, žali se na nedostatnost i kičastost govora. Odbijajući svoj izbor obrazlagati uobičajenom kustosko-kritičarskom retorikom (odmarajući umjetnost od analitičko-kritičkih alata, te odmarajući same alate), perfomans Božene Končić Badurina “Sat šutnje” minimalno će i naivno interpretirati kao terapijsku seansu za nas laborante, posrnule od silne diskurzivnosti, polemike, jasne artikulacije stavova i lociranja problema. Umorni od riječi i intelektualnih bitki, u prostoriji u kojoj smo imali naše prve radne sastanke i entuzijastične rasprave i polemike, sada se učimo novom načinu zajedničkog bivanja: šutnjom. U još jednoj oportunističkoj, sentimentalnoj i neprofesionalnoj interpretaciji, izjavu Igora Grubića koja je dio projekta Tanje Dabo i Igora Grubića “Odmor”, moje kustosko ja htjet će nametnuti kao mantru ostalim laborantima i posjetiteljima a upravo će tom izjavom završiti i tekst:
“Želim odmoriti sebe od rada, sebe od sebe, društvo od sebe, društvo od umjetnosti, želim da se umjetnost odmori od umjetnosti.”
Ivana Bago