Jedan dio priče dogodio se kada je Roman, na nekoliko mjeseci, bio gost mog tadašnjeg cimera u studentskoj sobi. Roman je došao studirati na ljubljansku akademiju likovnih umjetnosti i ja sam najedanput imao pristup, iako tada tek u začecima, usred knjiga, bilješki i misli o renesansnoj i srednjevjekovnoj umjetnosti, i nešto žive suvremenosti. Na žalost ili na sreću, to danas nije posebno značajno. U tom trenutku nisam se previše interesirao za suvremenu umjetnost, no svejedno sam na poticaj Romana išao na predavanja o likovnoj teoriji na njegovoj školi. U mojoj školi nije bilo govora o nečem takvom. Tijekom vremena koje bi se u kapitalno-socijalnom rječniku nazivalo slobodnim, Roman i ja postali smo dobri prijatelji. S njim sam prošao i svoju slikarsku inicijaciju, od obične terpentinske kupelji do prve izložbe u ulozi kustosa.
Zatim se, nakon nekoliko godina, u tu priču uplela i Robertina. bio je njihov zajednički život i bila je i i njena prava inicijacija u kiparsko zvanje, kamo ju je vodila škola. Roman je počeo crtati ugljenom, a Robertina je s drvenih skulptura, preko staklenih objekata i drugih materijala prešla na video i druge elektronske medije. prošli put mi je rekla da je simpozij u Mađarskoj, gdje je ponovno obrađivala svoj balvan, bilo lijepo iskustvo.
Drugi dio priče započeo je približno prije godinu dana, kada se okupila skupina ovog laboratorija i kada su u meni sve više navirala pitanja o mom zvanju. Tada još nisam imao potrebe razlikovati pojam kustosa od kuratora, ali sam već neko vrijeme razmišljao o ulozi koju imam u svijetu umjetnosti te o načinima na koje to radim. U gomili profesionalno-životnih pitanja našla se i sumnja u legitimnost bavljenja s radom umjetnika koji mi je prijatelj. Moje poznavanje moderne i suvremene umjetnosti potiče iz prijateljstva i, ako iskreno razmislim, ne znam da li u Romanov i Robertinin rad vjerujem jer znam odkud proizlazi, jer sam njihove duše upoznao prije njihovog rada. Možda i zato jer se uklapaju u uzorak kojeg sam si s iskustvom prisvojio i uvijek ga iznova slijedim kao operatora iskrenosti i stvarnosti. Dakako, moje vlastite stvarnosti. Zapravo je u oba slučaja riječ o pitanju vjere i siguran sam, dokle god se iskreno povodim njome, ne mogu se izgubiti, jer je to put istine. Dakako moje istine, i zar je moguće očekivati više?
No ovdje nije riječ o provjeravanju ili utvrđivanju moje kredibilnosti u očima četvrtih osoba. Zanimljivija mi je pozicija mene kao treće osobe koja provjerava samog sebe. Ipak je važnije da svatko sam kod sebe provjeri iskrenost i snagu radova autora, koje poštujem i volim. Zbog njih samih i zbog njihova rada. Život se sastoji od ljudi i međuljudskih odnosa, a tek poslije je tu i naš vladar – kapital. I tek onda želim da me pitate o legitimnosti moje geste.
Vasja Nagy